LEGENDA O PAVI I AHMETU
Autor: Dragan Kovačević
(Po knjizi „Vraneška legenda“, novinara i publiciste Veselina Konjevića.)
1. Tamo, gore – đe se duga spaja
2. Sa nebeskim svodom, put beskraja,
3. Tu vjekuje jedna priča davna,
4. Stara preko tri i po vijeka,
5. Vremenska je njiha kolijevka,
6. I nosi je kroz vjekove nove,
7. Zarad vječne ljubavi njihove.
8. Sjećanje se kroz vjekove šeta,
9. Što od Pave osta i Ahmeta,
10. I trajaće dok bude čovjeka
11. I Pavina Polja i Vraneša.
12. Zbog ljubavi što ih tada spoji,
13. I nikad ih više ne razdvoji,
14. No legenda prkosi vremenu
15. Na tu davnu, divnu uspomenu.
16. S koljena se koljenu prenosi,
17. Da se pamti a Vraneš ponosi.
18. Jer poruku, koju priča nosi,
19. Nikad neće izbrisati ljudi,
20. Ni hrišćani, niti muslimani,
21. Nit vjekovi, godine i dani.
22. Pa ljubavi, a ne ljutom boju,
23. Posvetiću ovu pjesmu moju.
24. Knez vraneški Milikić Nikola,
25. Ćerku Pavu ima’ od poroda,
26. Pa kneževska ljulja kolijevka,
27. Davno, prije nekol’ka vijeka,
28. Žensko čedo kneza vraneškoga,
29. Svi je vole, jer im je od Boga,
30. Ali Pava jedinica osta,
31. Braće ne bi’, al’ je đece dosta
32. Odrastalo Vraneškom dolinom,
33. Dok knez žali bar za jednim sinom!
34. Raste Pava, k’o s proljeća trava,
35. Zgodna cura u njojzi stasava.
36. Kosa vrana a prekrasno lice,
37. Crne oči, duge trepavice.
38. Nježna kao marama od svile,
39. Zavide joj s vrh Kovrena vile.
40. Kad korača podsjeća na srnu,
41. Vjetar mrsi dugu kosu crnu.
42. Dok joj kosu umiruje ruka,
43. Leprša joj svila oko struka.
44. Nema oka što za njom ne svrne,
45. Niti momka da se ne obrne.
46. Brata nema da nada njom bdije,
47. Pitaju se momci – čija li je?
48. Ko će prvi do ruke joj doći?
49. Ko će znati, umjeti i moći
50. Da ugrabi ovu srnu mladu,
51. Što im srca zabavlja o jadu.
52. A knjeginja zbori svojoj šćeri:
53. Ajde, Pavo, momka odaberi
54. Prema tebe i ljepote tvoje,
55. Nemoj više mučit srce svoje!
56. Odluči se, pogledom mu kaži,
57. Pa neka se taj momak odvaži
58. Da u kneza zatraži ti ruku,
59. I momačku da prekratiš muku.
60. Al’ đevojka ne sluša nikoga,
61. Niti majku, niti bilo koga!
62. Ponos joj je od razuma jači,
63. Misli: ona vedri i oblači!
64. Dok se s pašom vraneškim ne srete,
65. To joj pamet pomuti i smete,
66. Jer u Vraneš stiže tijeh dana
67. Izaslanik Mehmeda sultana.
68. Glas se proču - novi paša dođe,
69. Porijeklo njegovo je ovđe!
70. Misli Ahmet, k’o san da je snio,
71. Ka’ dijete tud’ je prolazio.
72. Sve poznato njemu tu bijaše,
73. Al’ s’ imena svoga ne sjećaše.
74. Nit imena svojih roditelja,
75. Iako ga na njih vuče želja.
76. Jednog dana, još dijete bješe,
77. U sepete njega poniješe.
78. I prođoše dani i godine,
79. Dođe doba da se natrag vrne.
80. Ali sada kao turski paša;
81. Kuću svoju i dom nije naša’.
82. Mada radost zbog povratka svoga
83. Nije krio paša ni od koga.
84. Iako je islam prihvatio,
85. U mislima tu je uvj’ek bio.
86. A zbog kuće, što davno nestade,
87. Cio Vraneš njegov dom postade.
88. Šetajući pored Ljuboviđe,
89. Jednog dana paša Pavu viđe,
90. Kraj rijeke zgodna cura bješe,
91. Tu se oni prvi put viđeše.
92. Susret ovaj presudan je bio,
93. Ahmet-paša nije se mislio,
94. On nedade curi da se snađe,
95. Poče priču, dizgin oslobađe,
96. Pušti vranca u cvijetno polje,
97. Pa sjedoše kraj rijeke dolje.
98. Al’ đevojka ne gleda u njega,
99. Reklo bi se ne begeniše ga,
100. Ma joj igra srce u grudima,
101. Ljubav curi pamet oduzima.
102. Zaboravi kneževstvo i vjeru,
103. Zapali se oganj u tijelu,
104. Koji niko ugasiti neće,
105. Dok se živa ovim sv’jetom kreće.
106. Zagleda se mlada u Ahmeta,
107. Ljubav jaka u trenu procvjeta.
108. Cura stidno paši odgovara,
109. Al Ahmeta iskustvo ne vara.
110. Gleda Pavu u rumeno lice,
111. Mio pogled ispod obrvica,
112. Oči crne ka ponoćna tama,
113. Milo curi što je sa njim sama.
114. Onda Ahmet govori đevojci:
115. Kakvi su to u Vranešu momci,
116. Takva vila kad se sama šeta,
117. A da niko od njih ne zasmeta?
118. Skoči ona obalom uteče,
119. A paša se osmjehnu i reče:
120. Sve bih dao kad bi moja bila,
121. Ova divna iz Vraneša vila!
122. Kraj rijeke, opet jedno veče,
123. Srete Pavu i ovako reče:
124. Oj, đevojko, ljepote ti tvoje,
125. Bi li dvore ukrasila moje?
126. Pava paši tada riječ dade,
127. A među njih dogovor nastade.
128. Muška đeca u vjeru islama,
129. Ženska neka budu pravoslavna.
130. Sve ostalo ljubav nek’ riješi,
131. Da se niko ni s kim ne griješi.
132. Pava osta u hrišćanskoj vjeri
133. Svetitelja svog ne iznevjeri,
134. Nije mogla ni ljubav velika
135. Ugasit’ joj vjeru sa vidika.
136. No ostade pod okriljem Hrista,
137. Zato njen lik i dan-danas blista.
138. Ni pašina ljubav nema sjenu,
139. Nit prepreke u zahtjevu njenu:
140. Svoju vjeru da ne promijeni.
141. Rad ljubavi, paša procijeni
142. Da postupi kako Pava reče;
143. Od toga mu ništa ne bi preče.
144. Pa odluka takva kada pade,
145. Njima ništa drugo ne ostade
146. Nego svoju ljubav da krunišu,
147. Pa vjekovi o njima da pišu.
148. Paša nema smetnji nikakvije’,
149. Da odluči – smije l’, il’ ne smije.
150. Sam je sebi gospodar i sluga
151. I ne pita ni brata ni druga.
152. Njegov život dobio je krila -
153. Pava mu je ljubav uzvratila!
154. A đevojka razmišlja te noći:
155. Kako do tog odobrenja doći
156. I blagoslov od oca dobiti?
157. Jer knez neće ovo prihvatiti!
158. Pa odluči majku da zamoli,
159. Da kod oca dozvolu izmoli.
160. A kad na dvor svoju majku nađe,
161. Priču svoju poče da izlaže:
162. Majko mila, kaži ocu mome,
163. Dadoh riječ paši vraneškome.
164. Ja pred oca ne smijem izaći,
165. Crni jadi, majko će me naći!
166. Pomozi mi, kao majka šćeri,
167. Pa mi ljubav il’ smrt izaberi!
168. Majka sluša, ne trepće očima,
169. Čuđenje joj govor oduzima.
170. U šćer gleda, ne vjeruje sebi,
171. Pa prozbori: Što je, Pavo, tebi?
172. Suze rose začuđeno lice,
173. Gleda ćerku među trepavice.
174. Na koljena u odaju pade,
175. Plačnim glasom preklinjat’ je stade:
176. Nemoj čedo, mlijeka ti moga,
177. Poći u dvor paše vraneškoga!
178. Nit’ uzeti prsten ni jabuku –
179. Neće otac pristat na zaruku!
180. Ni blagoslov i pristanak dati,
181. Pa da će se Vraneš iskopati!
182. Ja ne smijem, moje čedo milo,
183. Kazat knezu ni da mi se snilo
184. Ovo što sam sad od tebe čula.
185. Je l’ te ljubav sa uma skrenula,
186. Da ostaviš hrišćanstvo i Boga,
187. Rad Ahmeta, paše vraneškoga?!
188. Još knjeginja svojoj šćeri kaže:
189. Ta se vjera sa našom ne slaže!
190. Pa rad Boga i naroka svoga –
191. Odbi prsten paše vraneškoga!
192. No, iako bijaše knjeginja,
193. Tad je žena sluga mužu bila.
194. Ne sm’je majka preći preko toga
195. Ni za ljubav jedinčeta svoga.
196. Nego ćerku kod oca uputi,
197. Da knez kaže đe je vode puti.
198. A kad Pava pred oca izađe,
199. Misli jadna što će da je snađe.
200. Pa ne gleda oca među oči,
201. No u zemlju, đe joj noga kroči.
202. Poče priču, oči suze liju,
203. Strah i zebnja u njima se kriju.
204. Ja znam, oče, zbog ljubavi moje,
205. Da ću sada ranit srce tvoje!
206. Oprostite, roditelji mili,
207. S ljubavlju ste mene odgajili.
208. Al’ me ljubav put Ahmeta vuče,
209. Ne razmišljam što je bilo juče.
210. No blagoslov tražim da mi date,
211. Il’ grob ledni da mi pripremate!
212. Kad ču priču od Vraneša kneže,
213. Ka’ nož srce da mu ispoteže.
214. Pa zbunjeno pogleda put šćeri,
215. Smrknuto se čelo okameni.
216. Gleda oči svoje jedinice
217. I njezino uplakano lice,
218. Pa ustade s kneževske stolice.
219. Dok korača niz odaju kule,
220. Crne su ga misli spopanule:
221. Život prođe, naslednika nema,
222. Ćerka mu se zа Ahmeta sprema.
223. S jedne strane – što će reći ljudi?
224. Ovome će svako da se čudi!
225. Zar kneževa ćerka dobre volje
226. Da otide na pašine dvore?!
227. A da za noć dane zamijeni,
228. Zar slobodu ne zna da cijeni?
229. S druge strane, ljubav prema šćeri –
230. Iako ga sada iznevjeri!
231. Roditeljska ljubav bješe jača,
232. Dok odajom zabrinut korača
233. I razmišlja o životu svome,
234. U ovome trenu košmarnome.
235. Knez s’ okrenu i sam sebi kaza:
236. Ja, tako mi krsta i obraza,
237. Moram kazat što mi je na duši,
238. Da će cio svijet da se sruši!
239. Moja Pavo, i sine i šćeri,
240. Grdno li me danas iznevjeri!
241. Bog me nešće okrznut pogledom,
242. Da me muškim obraduje čedom.
243. Nit mi dade ikakvu priliku
244. Da se nadam muškom nasledniku,
245. I kneževsku lozu da nastavim,
246. Iza sebe ime da ostavim.
247. No mi samo tebe jednu dade,
248. I sva nada u tebi ostade.
249. A i ljubav roditeljska što je
250. Ispunila ovo srce moje,
251. Sva se, Pavo, izli prema tebi,
252. Nikog tako voljet mogo ne bi’.
253. Ti znaš dobro, moje čedo drago,
254. Nemah sina – to najveće blago
255. U životu svakoga čovjeka,
256. Pa sam nadu polag’o u zeta
257. I u tebe, jedinice moja.
258. Znaš li da si od kneževskog soja!
259. Što priliku spram sebe ne traži?
260. Ajde, sada, svome ocu kaži!
261. No izabra pašine dvorove,
262. Drugu vjeru i turske svatove.
263. Biće teško vraneškome knezu
264. Sjesti sjutra s njima za trpezu!
265. Što se moga blagoslova tiče,
266. Neću riječ prozboriti više,
267. No ti srećan prsten i jabuka;
268. Novi dvori, Ahmet i zaruka.
269. Tamo nađi novu sreću svoju,
270. Sad dozvolu za to imaš moju!
271. Kad od oca blagoslov izmoli,
272. Pava pođe Bogu da se moli,
273. Da zahvalnost i oprost potraži:
274. Pouči me i put mi pokaži,
275. Blagoslovi, Bože, ljubav moju,
276. Ja ću pratit svetu riječ Tvoju
277. I ostaću pod Tvojijem krilom,
278. Dok me držiš na svijetu živom.
279. A Paša se sprema na dvorove
280. Da ponese kod kneza darove.
281. Pa uzjaha vranca bijesnoga,
282. Srećan kao nikad prije toga.
283. Nosi dare, misli na svatove,
284. A kad banu njemu na dvorove,
285. Knez išeta da srete Ahmeta.
286. Ništa njemu tada ne zasmeta.
287. Zagrljene na kapiju kule,
288. Gledaju ih vlahinje i bule
289. Sa pendžera dvorova svojije’,
290. Veselo se knez Ahmetu smije.
291. A na stolu kod vraneškog kneza
292. Postavljena bogata trpeza,
293. Ljudske časti i meze ne fali.
294. Paša ruke na darove stavi,
295. Okrenu se Pavi, pa joj reče:
296. Moje srce, kao žar da peče.
297. Njega sam ti zauvijek dao,
298. Sa tim sam te prvo darovao.
299. Pa joj pruža biser i prstenje,
300. Meku svilu i drago kamenje.
301. I dade joj kolajnu od zlata,
302. Što vrijedi hiljadu dukata.
303. Kad knjeginji pruži dare svoje:
304. Rad adeta i rad sreće moje,
305. Reče Paša i punici dava
306. Niz bisera, da je ukrašava.
307. Knezu dade sablju okovanu,
308. Pristala bi veziru il’ hanu!
309. Nju je Paša u borbi dobio,
310. Kad je s vojskom u Persiji bio.
311. Pa kada su pašu ugostili,
312. Dogovor su tada napravili:
313. Biće svadba za petnaest dana,
314. Doć’e kita svata odabrana.
315. Kako rekli, tako učinili,
316. Lijepu su svadbu napravili.
317. Običaje svoje poštovali,
318. A onda se u ljubav rastali.
319. Kneževi se smiriše dvorovi,
320. A sa pjesmom odoše svatovi.
321. Svadba što je bila tijeh dana,
322. Vjekovima biće spominjana.
323. Ljubav ih je velika spojila
324. I nikad ih nije razdvojila,
325. No ih i dan-danas čvrsto veže,
326. Dok sjećanje čovjekove seže.
327. Završi se svadbeno veselje,
328. Smiriše se strasti uzavrele,
329. Život opet svojim tokom pođe,
330. Raj u kuću Ahmetovu dođe.
331. Ta godina u Vraneš bi plodna,
332. Srećna, rodna – za sve blagorodna.
333. Rascvetala po livada trava,
334. Sreća buja, a zlo svako spava,
335. Pune njive, a rodilo voće,
336. Bješe svega, čega čovjek hoće.
337. Pčele meda, a štale mlijeka,
338. U kućama puna kolijevka.
339. A tri sina u prvom bremenu
340. Pava rodi Ahmet-paši njenu.
341. Sve im kao u snu tad bijaše,
342. Sreću niko mjerit ne mogaše.
343. Sve dok Pava rodi jednog dana
344. Žensko čedo, kome ne bi stana.
345. No ubrzo po rođenju nesta,
346. Valjda joj na zemlji ne bi mjesta!
347. A od tuge razbolje se Pava,
348. Leži mlada, od bola ne spava.
349. Kroz razgovor svome mužu reče:
350. Pored mene život već proteče!
351. I moji su izbrojani dani,
352. Zato noćas kraj mene ostani.
353. Želim gledat tvoje oči crne,
354. Kad’ me sudba put groba obrne.
355. Sve dok tebe nisam upoznala,
356. Druk’čije sam život zamišljala.
357. Moja zoro, ljubavi i nado,
358. Dala sam ti srce svoje rado.
359. Srećo moja, moj divni cvijetu,
360. Bi li išta ljepše na svijetu,
361. Nego ljubav, kojom me dariva!
362. Zar sam zato svome Bogu kriva?!
363. Oči plačne, tuga pogled slama,
364. Pa Ahmetu dalje progovara:
365. Kad otidem s ovoga svijeta,
366. Ostaće ti moja ljubav vječna
367. I sjećanje na minule dane,
368. Nek ta slika u tebi ostane!
369. Djeca naša, tri cvijeta moja,
370. Sad su sveta obaveza tvoja.
371. I još jedna obaveza što je,
372. Nemoj ime zaboravit moje!
373. Neka kroz to naša ljubav živi,
374. Primjerom smo našim zaslužili!
375. Brižan paša Pavi progovara:
376. Ostavi me moja sreća stara.
377. Ti si bila moja divna vila,
378. Na tvoja sam uzletio krila.
379. Moja Pavo, moj safire plavi,
380. Rijetke su istinske ljubavi.
381. Ja sam jedan od rijetkih bio,
382. Što je pravu ljubav doživio.
383. Samo srećni u svome životu,
384. Doživjeće duhovnu ljepotu,
385. Koju sreća dariva ljudima,
386. Kad osjete ljubav u grudima.
387. Proljeće si mog života bila,
388. Je l’ sve ovo san, il’ božja sila?
389. Hoće li mi naša uspomena
390. Biti melem budućeg vremena?
391. Zbogom Pavo, moja ljepotice,
392. Srca moga vječita carice!
393. A kad jutro novog dana dođe,
394. Mlada žena na put vječni pođe.
395. Pa tijelo predadoše raju,
396. Po hrišćanskom starom običaju.
397. Miraz Pavin, koji tad ostade,
398. I Pavino Polje što postade,
399. Imenom ga ovim nazva paša,
400. Rad ljubavi što je u njoj naša’.
401. Zato ova ljubav vječno osta,
402. Priče o njoj nikad ne bi dosta,
403. I ostade za ponos i diku,
404. Na suživot i ljubav veliku.
405. Primjer ovaj putokaz će biti,
406. Ljudi će se sjećat i diviti
407. Kako priča kroz zemane traje,
408. I vijek je vijeku dodaje.
409. Kao priča, što u srce dira,
410. Svetog zetskog kneza Vladimira
411. I Kosare bugarske princeze,
412. Što se deset vjekova proteže,
413. Kroz legende i predanja davna,
414. I dan-danas živi ljubav slavna.
415. Ljubav spaja vjere i narode
416. I vjesnik je duhovne slobode,
417. Za sve one koji voljet znaju
418. U ovome zemaljskome raju.
419. Nećemo je mjeriti vremenom,
420. Nego s onim što je doživljeno.
421. Kada paša svom Alahu pođe,
422. Polumjesec na grob njegov dođe,
423. Krst na grobu Pavinom sijaše,
424. Vječno jedno kraj drugog ostaše.
425. Jednog dana, to sam Bog će znati,
426. Zemlja će ih nebesima dati
427. Da sijaju s nebeskoga svoda,
428. Dokle bude ljudskoga poroda.
429. Zato ova priča do sad traja,
430. Sa njom žive i Ahmet i Pava.