Preci Milikića/Konjevića iz Vraneša doselili su se iz Drobnjaka. O svom pretku, „starcu Omakalcu“, bratu drobnjačkog vojvode Đurana, postoji brižljivo čuvano predanje, koje je zabilježeno i u knjizi Vilina gora, antologija crnogorskih legendi, autora Radoja Radojevića (izdavač Grafički zavod – Titograd, 1971), str. 169, pod nazivom „Kumina bukva“. Predanje integralno glasi:
- U drobnjačkom selu Pošćenju, živio neki vojvoda Đuran, koji je bio vrlo bogat, a tako je bio i visok, lijepa stasa, gledan kao i najljepši čovjek koji je mogao biti. Zbog vojvodstva, njegove ljepote i velikog imanja, bio je čuven i oglašen nadaleko. Imao je jednoga brata koji ni u čemu nije nalicao na njega, nego je bio ružan i maloga rasta, te je i ljeti i zimi čuvao ovce, a bilo mu je već dosta godina i nije bio oženjen. Jednom prilikom vojvoda Đuran pođe u Šarance i zanoći u jednoga uglednoga domaćina, koji ga dočekakao ugledna gosta – što je bolje mogao i umio. U toga domaćina bila je đevojka, šćer mu, mnogo lijepa, zdrava i snažna. Ona se vojvodi Đuranu jako dopadne, i on dođe na misao da je ište za svojega brata, da ga oženi tako lijepom đevojkom. U to vrijeme bio je česti običaj da se ženi i udava a da se momak i đevojka ne poznaju, ni gledaju prije nego na vjenčanju. Kad je Đuran zaprosio đevojku, pitao ga je njen otac i braća: je li mu kakav taj njegov brat? On im je rekao „Evo vidite mene, ni u čemu nije grđi od mene!“ Onda mu je oni radosno dadnu, da steknu tako dobroga prijatelja i zeta, pa ugovore dan kad će doći svatovi da povedu đevojku.
Kad dođe ugovoreni dan, sakupi Đuran dosta svatova i pođe za đevojku. Kad su je sjutri dan doveli uveče kući, skupio se veliki narod, svadbari. Mlada nevjesta sve je gledala po narodu đe će ugledati čovjeka koji bi nalicao na njenoga đevera Đurana, pa pošto nije mogla niđe da ugleda takvoga čovjeka, ona izađe iz sobe na odžak kod vatre. Na vatri se kuvao jedan veliki kazan mesa, a pored vatre sjedi jedan čovjek u onijem suknjenijem dronjcima, vas mokar od kiše i ozebao, kako je čuvao ovce cijeli dan. Bio je neobrijan, a veliki brci mu pali preko usta, pa uzeo jedan komad hljeba ječmena te u oni kazan, kako dovire mast u jedan kraj, umače i slatko jede. Mlada pomisli da je to neki siromašak i sluga, pa joj se učinje da je njega najserbeznije upitati, da joj kaže za koga je ona došla. Ona mu se obrati riječima: A boga ti, starče Omakalče, bi li ti meni kazao, za koga sa ja ođe dovedena?“ A on je pogleda, pa joj kaže: E boga mi, nevjesta: nešto mi se meta-predometa, baš za mene starca Omakalca!“ Kad ona to čuje i još ga bolje osmotri kakav je, riješi se da bježi natrag u rod. Ispred zore uvreba da je niko ne vidi i pobjegne iz kuće. A kad svane, vide ukućani i svatovi da nema nevjeste, dosjete se jadu da je pobjegla, pa pojašu na konje u poćeru za njom ne bi li je stigli i premolili da se vrne. Stignu je na vrh planine Ivice, kod jedne velike stare bukve, i tu se stanu đeveri moliti i preklinjati da se vrati. Nevjesta, ljuta na đevera Đurana što je prevario da njen zaručnik nije grđi od njega, dugo se protivila, ali najposlije pristane, pod uslovom: kada budu na vjenčanju, šta ona reče tri puta – da oni svi reknu „amin“ tri puta. Oni pristanu i zakunu se da će to reći i ispuniti joj želju. Tada se ona vrati s njima. Kada su bili u crkvi na vjenčanju, ona kaže: Dabogda, što se gođ rodilo od starca Omakalca – nalicalo na vojvodu Đurana, a što se gođ rodilo od vojvode Đurana – nalicalo na starca Omakalca!“ Onda svi svatovi kažu: „Amin!“ To se tako ponovi tri puta. Onda se vjenčaju i ona ostane da živi sa starcem Omakalcem, i s njime izrodi šest sinova, i kažu da su svi ličili na strica vojvodu Đurana. A Đuranov porod cio je ličio na strica Omakalca. Kada je ta porodica odrasla i razmnožila se, bude im tijesno na Pošćenju i razdvoje se, tako da potomci starca Omakalca, kao jače, ostane na Pošćenje, a potomstvo vojvode Đurana se odseli na kamenite Duži. Oni se bratstvenički dijele na Omakalovce i Đuranovce.
Pošćenje