P A V A I A H M E T
Autor: Maksim Filipović
1. Kad je ono otomanska sila
2. Balkan cio bila poklopila,
3. Teška muka na narod je pala,
4. Al’ se brani Crna Gora mala.
5. Boj se bije u nahiju svaku,
6. A najteže bješe u Sandžaku,
7. Đe prostrana polja i ravnice
8. Zauzeše Turci izjelice.
9. Pa se krenu paša iz Sandžaka
10. Po Vranešu da pokupi danka,
11. Da pofata u gori hajduke
12. I narodu nametne kuluke.
13. Sedamnesto stoljeće se niže,
14. U Vranešu ustanak se diže.
15. Dočekaše sandžačkoga bega
16. Neđe ispod vraneškog brijega.
17. Tu se turska sila razjagmila,
18. A jedna se sablja proslavila.
19. To je sablja sivoga sokola,
20. Ime mu je Milikić Nikola,
21. Iz vraneškog Bijelog Potoka,
22. Rodila ga dična Crnogorka.
23. Lijep bješe ko bijela vila,
24. Brkovi mu gavranova krila,
25. Duga kosa pala na ramena
26. A grudi mu tvrđe od kamena.
27. Da j’ u doba Leonide bio
28. Pred njime se ne bi zastidio.
29. Al’ vremena dugo prošlo nije,
30. Vratiše se Turci Osmanlije,
31. U pitomu vranešku ravnicu
32. Napraviše strašnu kasapnicu.
33. Pa je toga krvavoga dana
34. I Nikola dopanuo rana.
35. Teške rane na gorskoga vuka,
36. Al’ ga spasi četa od hajduka.
37. Čim od rana on se oporavi,
38. Njegov narod na čelo ga stavi.
39. Izabraše ovoga viteza
40. Za prvoga vraneškoga kneza.
41. Al’ sudbina ne voli ga kleta
42. Pa ne ima’ muškoga đeteta.
43. Ima’ samo kćerku jedinicu,
44. Ko zvijezdu gleda je Danicu.
45. To bijaše ljepotica prava,
46. A ime joj nađedoše Pava.
47. Svoga oca u bojeve prati,
48. Boga moli živ da joj se vrati.
49. Otac Pavu gleda kao sina,
50. Kad napuni osamnest godina,
51. Ljepotice takve ne bijaše
52. Ni na dvoru skadarskoga paše.
53. U te teške i stravične dane,
54. Mitropolit crkve pravoslavne
55. Na Morački sabor redom zove
56. Crnogorske i brdske knezove.
57. Svi knezovi na sabor dođoše
58. I sa njima hrabre štitonoše.
59. Dokle banu soko iz Vraneša
60. Na svojega pomamna galeša,
61. I sa njime kćerka jedinica
62. Milikića Pava ljepotica.
63. Nazva kneže boga glavarima
64. I predstavi svoju kćerku njima.
65. Zvono javi početak sabora
66. Đe je bistri izvor Svetigora.
67. Knez vraneški tu je govorio
68. I mudrošću svakog zadivio,
69. Pa je bio zaključak sabora:
70. Da se odmah mala Crna Gora
71. Uz Mletačku stavi Republiku
72. I zaštitu dobije veliku,
73. Jer su pomoć obećali njima
74. Da zajedno bore se s Turcima.
75. Kad dogovor zaključiše tvrdi,
76. To sultana turskoga rasrdi.
77. Pa on šalje paše i vezire
78. Malu Crnu Goru da umire
79. I harače da nametnu njima,
80. Jer im smeta savez sa Mlecima.
81. Crnu Goru Turci napadaju,
82. Crnogorci otpor im pružaju.
83. To nijesu ljudi no zvijeri,
84. Pravoslavnoj zakleti su vjeri.
85. Ni oružja za boja nemaju,
86. Al’ za bitkom bitku dobijaju.
87. Turski sultan naš’o se na muci:
88. „Kakvi li su ovo gorski vuci?
89. Kad bih samo im’o vojsku tak’u,
90. Dobio bih redom bitku svaku!“
91. Pa on šalje haračlije silne,
92. Preko Pive do rijeke Drine
93. Od Foče do Plava i Gusinja,
94. Oko Tare i zelena Lima,
95. Cio Sandžak ognjem da popale.
96. A što nađu muške đece male,
97. Da ih Turci pokupe što prije
98. I povedu pravo do Azije.
99. Pa u ovoj golgoti i stravi,
100. Turci danak skupiše krvavi.
101. I dok narod trpi grdne jade,
102. Odvedoše đece na hiljade
103. Put Stambola, pr’jestonice stare,
104. Da naprave od njih janjičare.
105. Imena im turska nađedoše
106. I u vojne škole povedoše.
107. Tamo uče ratničke vještine,
108. A polako prolaze godine.
109. Mladi momci kada su stasali,
110. Turci su ih u bojeve slali.
111. I oni su, kažu, po prilici,
112. Bili turski najbolji vojnici.
113. A koji su pokazali znanje,
114. Na dalje su išli školovanje.
115. Veziri su i paše postali
116. I sultanu vjerni su ostali.
117. Jedan od njih, zvani Ahmet-paša,
118. Koga pamti istorija naša,
119. U ratu je junaštvo pokaza’,
120. Pa mu sultan počasti ukaza.
121. Dade njemu zvanje silan-paše,
122. I posla ga u planine naše.
123. Po pisanju carskoga berata,
124. Posta glavar limskog sandžakata.
125. A kad stiže kraj rijeke Lima,
126. Posla aber turskim glavarima.
127. Zove paša glavne četovođe
128. Da mu svaki na dogovor dođe,
129. Jer moraju nešto učiniti
130. I krvavi Sandžak umiriti.
131. Kad glavari do njega stigoše,
132. Govoriti vako otidoše:
133. „Gospodare, našla nas je muka
134. Od ljutije iz gore hajduka.
135. Mjesto da nam isplate harače,
136. Svaki drugi u goru zamače.
137. Iz gora nas stalno napadaju
138. I oka nam otvorit ne daju.“
139. Tako zbore turske poglavice,
140. Ahmetu se namrštilo lice:
141. Svaki ima zlata do lakata
142. I bisage prepune dukata.
143. Zašto onda harač uzimati,
144. So u more zbog čega sipati?
145. Pa odluči Sandžak da obiđe
146. Pored Lima pa do Ljuboviđe.
147. Krenu Ahmet u svitanju dana,
148. Na njegova vranca od megdana.
149. Al’ da ne bi raju naljutio,
150. Zlatno ruho nije oblačio,
151. No na svoja široka ramena
152. Prigrnuo kožuh od jelena.
153. Dva mu oka k’o safiri plavi
154. A gvozdena čelenka na glavi,
155. Pozlaćeno pero iznad oka
156. Lijep kao sunce sa istoka.
157. Taman zora rumena osviće,
158. Kad u ravne stiže Šahoviće.
159. Gleda Vraneš, dolinu lijepu,
160. Što ne ima niđe u svijetu.
161. Nad dolinom orlovi se viju
162. A jeleni na rijeci piju.
163. Uz rijeku šume i vrbaci
164. Uzdigli se ko ratni barjaci.
165. Na prostrana polja i ravnice,
166. Kao zlato sijaju žitnice.
167. Naokolo borovi i jele,
168. A brda se od stada bijele.
169. Gleda paša i u sebe zbori:
170. „Ovo samo bog može da stvori!“
171. Pa ga neki nemir obuzima,
172. Poznata mu slika pred očima,
173. Svojega se djetinjstva prisjeća,
174. I onoga krvavog proljeća,
175. Kad od majke njega rastaviše
176. I u Stambol caru opraviše.
177. Do bistre se spušti Ljuboviđe
178. I sa konja pomamnoga siđe
179. Da se vode studene napije.
180. Tad ugleda što gledao nije:
181. Na rijeci žena kao vila
182. U bistru je vodu zagazila,
183. Gleda kako teče Ljuboviđa.
184. Misli paša da mu se priviđa,
185. A srce mu u grudima bije,
186. Ljepše žene još gledao nije.
187. Dva joj oka kao plavo more,
188. Usne kao nebo ispred zore.
189. Lice joj je k’o snijeg bijelo,
190. Duga kosa pala niz tijelo.
191. Ispod grla spučila đerdane,
192. Nježna kao u proljeće lane.
193. Prsti su joj ružine latice,
194. Ljepša je od helenske kraljice.
195. Gleda Ahmet prelijepu ženu,
196. Skide s glave čelenku gvozdenu,
197. Pređe rukom pr’o visoka čela:
198. „Ili si žena, il’ vila bijela?“
199. Gleda cura mladoga junaka:
200. „Kud si po’šo, vesela ti majka?
201. Šta li misliš, čemu li se nadaš,
202. Od hajduka možeš da nastradaš.
203. Bolje ti je natrag da se vratiš,
204. Nego glavom uzalud da platiš!“
205. „Ja sam, curo, glavom Ahmet-paša,
206. Koga posla carevina naša
207. Da Sandžaku budem starješina
208. Od Foče do Plava i Gusinja.
209. Ja ovuda driješim i vežem,
210. Sramota bi bilo da pobježem.
211. Mene neće prepanuti Vlasi,
212. No mi reci ko si i čija si?“
213. „Ja sam, beže, dična Crnogorka,
214. Iz vraneškog Bijelog Potoka.
215. Šćer Nikole, sandžačkoga kneza,
216. Što je glavar vraneškoga sreza.
217. Silan pašo, Pava mi je ime
218. A Milikić moje je prezime.“
219. „Mlada vilo, kaži ocu tvome,
220. Da dolasku on se nada mome
221. U neđelju koja prva dođe.
222. Nek hajdučke skupi četovođe,
223. Da primirije mi dogovorimo
224. I oružje bojno odložimo.“
225. Onda Turčin niz polje odjaha,
226. Osta Pava zbunjena od straha.
227. Čudne misli u glavu joj do’ode,
228. Brzo dvoru bijelome ode.
229. Dok joj srce u grudima gori,
230. Svome ocu ovako govori:
231. „Slušaj mene, roditelju mio,
232. Paša ti je danas poručio,
233. U neđelju, čim sunce ograne,
234. Sa svitom će Turčin da ti bane.
235. Da okupiš hajduke iz gore,
236. O primiriju s Turcima da zbore.“
237. Knez vraneški našo se na muci:
238. Kad mu dođu Turci i hajduci,
239. Da mir sklope u vraneško polje,
240. Može doći do ljute nevolje.
241. Pa Nikola, od Vraneša kneže,
242. Divit-pero i papir poteže,
243. Da opravi sitnu buruntiju
244. Pored Lima u tursku ordiju,
245. A na ruke silnog Ahmet-bega,
246. Da hajduci čekaju na njega.
247. Još ga kneže u fermanu moli,
248. Da nikakvu kavgu ne dozvoli.
249. Za hajdučke, reče, harambaše,
250. Poštovaće turske buljubaše.
251. Čim neđelja sveta osvanula,
252. Zablista se Milikića kula,
253. U pitomom vraneškome srezu,
254. Sprema kneže stimu i trpezu.
255. Crno vino na sofru se stavi,
256. Obrću se na ražnjeve bravi,
257. A vadi se meda iz uljišta,
258. Divna sofra, ne fali joj ništa.
259. Bi rekao - prilika je tak’a,
260. Da dolazi dužde od Mletaka.
261. Kad hajduci i Turci stasaše,
262. Za gotovu sofru posjedaše.
263. Onda knеže poče da besjedi
264. Svoj gospodi što za stolom sjedi:
265. „Zdravo da ste, Crnogorci moji,
266. I ti Pašo i glavari tvoji!
267. Ako Bog da, da se pomirimo,
268. I u miru složno da živimo!“
269. Ali paša poče da prkosi:
270. „Tvoja raja harač ne donosi!
271. Za turskoga ne mari sultana
272. I ne vraće plijen sa megdana!
273. Bez toga nam nema dogovora,
274. A sultan se poštovati mora!“
275. Svaki hajduk pašu mrko gleda,
276. Pogodi ih ovakva uvreda.
277. Pa mu jedan od njih progovara,
278. A priteže oštroga handžara:
279. „Ako pašo grdno ćeš zboriti,
280. Ti nijesi trebo dolaziti!
281. Nije ovo sirotinja raja,
282. No hajduci vraneškoga kraja.
283. Kad su mnogi glave saginjali,
284. Mi smo ovđe ustanke dizali.
285. Prošloga vam vratismo devleta,
286. Naopako obrnutih peta.
287. Pa se, pašo, malo opameti,
288. Da i tvoja glava ne odleti!“
289. Knez Nikola u pročelje stoji:
290. „Stante braćo, Crnogorci moji!
291. Lako nam je pašu pogubiti,
292. Ali posl’je - znate šta će biti!
293. Prvog pašu kad smo proćerali,
294. Vrijeme smo grdno dočekali.
295. Ja za ovaj narod odgovaram,
296. Neću muku na njih da obaram.
297. Ti si, pašo, fermana dobio,
298. I ja sam te fino zamolio
299. Da spriječiš prolivanje krvi,
300. A ti kavgu započinješ prvi!“
301. Kad se malo strasti umiriše,
302. O primirju priču nastaviše.
303. I dogovor idaše po planu,
304. Ali paša sve gleda u stranu,
305. Jer mu kamen na sred srca stao,
306. Gleda đe bi Pavu ugledao.
307. No ni Pavi srce ne da mira,
308. Želi viđet turskog oficira.
309. Pa uzima iz podruma vina
310. I nosi ga kneževim gostima.
311. Kad u sobu mlada cura dođe,
312. Gledaju je silne četovođe.
313. Knez je svoju kćerku predstavio
314. I sa čašom vina nazdravio.
315. Toči Pava vino Ahmet-paši,
316. A Turčin se u džepove maši
317. I izvadi dukat pozlaćeni,
318. Pa ga pruža prelijepoj ženi:
319. „Ovaj dukat, zlatno-žute boje,
320. Nije ništa sprem ljepote tvoje!“
321. Sve to gleda Milikiću kneže,
322. I reče mu: „Čast ti svaka, beže!
323. To je mene po volji i drago,
324. Al kad trošiš sultanovo blago
325. I sa njime moju kćerku stimaš,
326. Kakvu, beže, ti namjeru imaš?“
327. Progovara silan Ahmet-beže:
328. „Nije dosta tvrda riječ kneže,
329. Za današnje sklopljeno primirje
330. Trebaju mi čvrste garancije.
331. Ja ću tvoju kćerku oženiti
332. I primirje sa tim potvrditi.“
333. Skoči kneže na noge lagane:
334. „Slušaj dobro, silan kapetane!
335. Moju Pavu volim kao sina
336. I neću je dati za Turčina!“
337. Kad hajduci ovo razumiše,
338. Naoštrene sablje prihvatiše.
339. Jedan trže oštroga handžara
340. I ovako Paši progovara:
341. „Zbog kneževe kćeri jedinice,
342. Staćemo ti nogom pod vilice!
343. Da si vezir velikog padiše,
344. Nećeš danas iznijet kajiše!
345. Nit će više Turci iz Sandžaka
346. Po Vranešu pokupiti danka!
347. Neće biti ovđe turske vlasti,
348. Vadi sablju ako imaš časti!“
349. Ahmet-paša držaše se ara,
350. Hajducima vako progovara:
351. „Dijete sam od brda ovije’,
352. Đe za obraz krv se ljudska lije.
353. Ratov’o sam do zemlje Sirije
354. I na sjever, sve do Dalmacije.
355. Vodio sam vojsku u pohode
356. Na sve južne slovenske narode.
357. Otkako sam za boja stasao,
358. Na gole sam sablje udarao.
359. Zato danas, nemojte misliti,
360. Da ćete mi glavu ugrabiri!“
361. Zbaci sa se’ kolastu azdiju,
362. A poteže sablju damaskiju.
363. Kada su se tako posvadili,
364. I Turci su sablje povadili,
365. Pa svi spremno čekaju sa strane
366. Od hajduka pašu da odbrane.
367. Spreman paša na biljegu čeka,
368. Al’ ga sila nagovori neka,
369. Pa u ovoj teškoj neprilici
370. Progovara Pavi ljepotici:
371. „Mlada vilo, ako nisi znala,
372. Ti si moje srce očarala.
373. Otkad sam te kraj vode ugledo,
374. Srce sam ti u amanet predo.
375. Zato ću se tobom oženiti,
376. Ili danas glavu izgubiti!“
377. Pavi nešto zasja u očima,
378. Hajducima zbori i Turcima:
379. „Što radite danas nije pravo,
380. Potegli ste oružje krvavo.
381. Jedan drugom glave da kidate,
382. Mene mladu ništa ne pitate.
383. Radi trajnog mira među nama,
384. Ja ću uzet vjernika islama.
385. I mogu se, pašo, tvojom zvati,
386. Ali neću vjeru mijenjati.
387. Ako nećeš sakupljati žene
388. I sa njima puniti hareme,
389. Ja ti mogu žena prava biti,
390. Sinove ti i kćeri roditi.
391. A ti kneže, mili roditelju,
392. Svojoj kćerki ispunićeš želju.
393. Pa, tako ti obadva svijeta,
394. Blagoslovi mene i Ahmeta!“
395. Knez se nađe na veliku muku,
396. Ne zna kakvu donijet odluku.
397. Ako danas posiječe bega,
398. Sandžaklije osvetiće njega.
399. I opet će narod da nastrada,
400. Srce mu se cijepa od jada.
401. Sa svojijem mislima se bori,
402. Pa Ahmetu ovako govori:
403. „Kćerka moja, ako tako kaže,
404. I svaki se od glavara slaže,
405. U mir trajni ako ćemo biti,
406. Ni ja neću ništa remetiti!“
407. Pa podiže pehar da nazdravi
408. Svojoj kćeri, jedinici Pavi.
409. Ljepotice, kćeri moja mlada,
410. Ovom jadu nijesam se nada’.
411. Tvoja sreća moja je nesreća,
412. Kad se danas Turčinu obeća.
413. Sa ovom ću ranom umrijeti,
414. Al se nadam ti ćeš srećna biti.
415. Nek brak ovaj blagosloven bude,
416. I nek’ ljubav vazda spaja ljude!“
417. Svi glavari redom nazdraviše
418. I primirje svadbom potvrdiše.
419. U Vranešu, blizu Babajića,
420. Đe imanja bjehu Milikića,
421. Tu je Ahmet dvore sagradio
422. I tri sina sa Pavom dobio.
423. Zvali su se Daut, Hasan, Mušo
424. I svaki je svoju majku sluš'o.
425. A neđeljom tri su sina njena
426. Opremali konja pozlaćena,
427. Vodili je da se Bogu moli
428. U vraneškoj svetoj bogomolji.
429. Ali Pava gaji jednu nadu,
430. Bog i sreća ako njima dadu,
431. Ako žensko dijete se rodi,
432. Sa Ahmetom tako se nagodi
433. Na vjenčanju još u mlade dane,
434. Da će biti vjere pravoslavne.
435. I, zaista, tako je i bilo,
436. Žensko im se dijete rodilo.
437. Al’ od sudbe ne bježi se klete,
438. Smrt ugrabi Pavu i dijete.
439. Prije n’o je dušu ispuštila,
440. Svom je mužu tiho govorila:
441. „Moj Ahmete, ljubavi jedina,
442. Nije ovo sanak no istina.
443. Od sudbine nema uzmicanja,
444. Vrijeme je došlo rastajanja.
445. Ljepote ti moje i ljubavi,
446. Nedaj da me narod zaboravi!“
447. Pa kada im smrtna ura svanu,
448. Na prostranu vranešku poljanu,
449. Dijete i Pavu zakopaše.
450. Mjestu ovom novo ime da’še,
451. Pavino se polje i sad zove
452. I podsjeća na davne vaktove.
453. Tu je Ahmet crkvu napravio,
454. Zadužbinu Pavi ostavio.
455. A na ploči, đe Pavu sahrani,
456. Krst Isusov stoji urezani.
457. Od Dauta, Muša i Hasana
458. Tri su bratstva čestita nastala.
459. Kapetani i paše postali
460. I Sandžakom dugo upravljali.
461. A čuvena kuća Mušovića
462. Držala je ključeve Nikšića,
463. Dok Nikola, care od junaka,
464. Oslobodi Nikšić od Turaka.
465. I dok Ahmet za Pavom tuguje,
466. Naokolo svuda se ratuje.
467. Stiže ferman turskoga sultana
468. Da se Ahmet sprema za megdana.
469. Da je moćna turska carevina
470. Sa Mletačkom opet zaratila.
471. Zove sultan sandžačkog viteza
472. Da on hita put Peloponeza.
473. Ode Ahmet na put bez povratka,
474. Vodi vojsku biranih junaka.
475. U Morejskom ratu krvavome
476. San je srušen sultanu turskome.
477. Tu ćesare porazi sultana,
478. Tu je Ahmet dopanuo rana.
479. Ali prije no ispušti dušu,
480. Svojemu je rekao čaušu:
481. Kada sunce na istok iziđe,
482. Da ga nose pored Ljuboviđe,
483. Đe priroda ispisuje bajke,
484. Tamo đe je grob njegove majke.
485. Đe je izvor junaštva i slave,
486. Da sahrane njega pored Pave.
487. Doniješe mrtva Ahmet-bega,
488. U Vranešu svako žali njega.
489. Puste gore i planine ječe,
490. Lelekača devet ga leleče.
491. Pored Pave pašu zakopaše
492. I na ploči mjesec urezaše.
493. Pokraj puta, đe je nova škola
494. I sad stoje dva strašna simbola.
495. Al’ to nije obično kamenje,
496. Istorijsko ono je znamenje.
497. Dvije ploče od lednog kamena,
498. Spomenik su jednoga vremena.
499. Kad je ljubav dvoje mladih bila
500. Mačeve i sablje porazila.
501. Ostavila vraneškom plemenu
502. Trag svjetlosti u mračnom vremenu.
503. I spojila dvije religije,
504. Da se priča prije i poslije,
505. Kako ljubav ratove dobija
506. I zbog nje se piše istorija.
507. A ljubav će Pave i Ahmeta
508. Biti slavna dokle je svijeta.